Login
Hrvatski jezik - figure stila (književnost)
|
Za početak bih samo pokazao da o književnosti imamo itekako još mnogo učiti. Ispod ovoga uvoda nalazi se jedan podsjetnik s glavninom stilskih izražajnih sredstava koja se koriste u književnosti.
STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA su osnovno oruđe pisaca pomoću kojih oni ostvaruju svoj individualni (posebni) stil pisanja. Kako postoje različiti stilovi oblačenja, glazbe, ponašanja, tako postoji i stil u izražavanju (govorenju i pisanju). Ljude lako možemo prepoznati po odjeći, no prepoznajemo ih i po načinu kojim se govorno ili pismeno izražavaju. Po svome stilu (oblačenja, pisanja,...) čovjek se od drugog čovjeka razlikuje. Da tih razlika nema, vjerojatno bi nam bilo dosadno. Za neki stil kažemo da nam odgovara, dok neki drugi baš i ne volimo. Neki više vole Beethovena od Beatlesa, neki Krležu od Šenoe, neki više vole lanenu odjeću nego recimo pamučnu. Sve je to stvar stila (neki bi rekli ukusa). U književnosti će pametan i iskusan čitač (ne možemo prihvatiti da književnost vrednuju ljudi koji nisu dovoljno čitali ili nisu o književnosti nešto naučili) znati procijeniti vrijednosti nekog pjesnika ili pisca ako poznaje stilska izražajna sredstva. O tome se uči u školi, na satovima književnosti. Ovo je mali podsjetnik za sve one koji žele potvrditi naučeno ili proširiti znanje nekim novim pojmovima iz teorije književnosti. Pojmovi koji se uče u osnovnoj školi označeni su plavom bojom. |
|
I. FONETSKE FIGURE
1. ONOMATOPEJA – oponašanje zvukova iz prirode ( cvrčati, šuštati, lajati, mijaukati )
2. ASONANCA – ponavljanje samoglasnika ( oko sokolovo, jesenje veče )
3. ALITERACIJA – ponavljanje suglasnika ( Ona poji po putu putnike ; Ma pitat ću mile moje majke )
4. HOMOARKTON – podudaranje početnog slova riječi istog stiha ( Pale patke u plavo more ; Puče puška ; Nek’ se ženi, željela je majka)
5. ANAKLAZA – u istom stihu se ponavlja ista riječ, ali u pomalo naglašenijem obliku ( Tuđa majka, vražja majka ; Lijepo je ruho i na panju lijepo )
6. RIMA (SROK) – glasovno podudaranje završetka stihova ili polustihova
7. POLIPTOTON – u istom se stihu ponavljaju riječi, ali u različitim gramatičkim oblicima ( Pjesma nad pjesmama ; Vrana vrani oči ne kopa )
8. PARONOMAZIJA – ponavljaju se iste riječi s istim korijenom ,ali različite vrste ( Svak se čudom čudi ; Tebe prose prosci na sve strane ; Tri putnika putom putovaše )
9. ANAGRAM – dvije se riječi u stihu sastoje od istih slova, ali drugačijeg rasporeda ( Ne mari marva za jednog mrava ; Otvori vrata, vatra me prži )
10. ANAFORA – ponavljanje istih riječi na počecima stihova ( Ako ću krivo, ne smijem od Boga / Ako ću pravo, ne smijem od bega )
11. EPIFORA – ponavljanje istih riječi na krajevima stihova ( Djedovi vaši rodiše se ovdje / Očevi vaši rodiše se ovdje / I vi se rodiste ovdje )
12. SIMPLOKA – ponavljanje istih riječi i na početku i na kraju stiha ( Može biti da je pijan Marko / Može biti da je ljutit Marko )
13. EPIZEUSA – ista se riječ ponavlja u jednom stihu ( Šumi šumi, javore ; Rakija, rakija, rakija ; Miruj, miruj, srce moje )
14. ANADIPLOZA – jedna ili više riječi s kraja stiha prenosi se na početak slijedećeg ( Što si tako uradila / uradila na svetu nedjelju )
15. GRADACIJA – jedna se riječ iz prvog stiha prenosi u drugi stih, iz drugog stiha u treći, … (Dobio je trulu jabuku / U jabuci zrno biserovo / U biseru ljuti zmaj spava )
16. OKRUŽIVANJE – ista se riječ nalazi na početku i na kraju stiha ( Lijepo je ruho i na panju lijepo )
17. ANTIMETABOLA – vrsta dvočlane antiteze u kojoj se oba njezina člana ponavljaju, potom zamjenjujući sintaktičke funkcije ( Tko se uzdiže, biti će ponižen / A tko se ponizi, biti će uzvišen )
18. REGRESIJA – uspoređene riječi najprije se skupa kažu, a zatim se podijeljene svaka u svojem stihu vraća ( Godina loša mi došla / I meni i konju mojemu / Mome konju ne rodi livada / A mene ostavi djevojka )
|
|
II. SINTAKTIČKE FIGURE 1. ENALAGA – općenito, naziv za sve vrste gramatičkih zamjena
1.1 ANTIMERIJA – zamjena različitih vrsta riječi međusobno ( Jesu li zdravo ovce i pastiri ? ; Daruj mene, sužnja nevoljnika )
1.2 ANTIPTOZA – zamjena u padežima ( Rano rani, kraljeviću Marko ; Marko je poslušao majke )
1.3 ZAMJENA GRAMATIČKOG SPOLA – ( Zaludu se udavala, sinko )
1.4 ZAMJENA BROJA – ( Jer su reče, Vlašad ljuta )
1.5 ZAMJENA U LICIMA – ( Djed uzme repu, pa povuci ovamo, pa povuci tamo, ali izvući je ne može )
1.6 ZAMJENA U VREMENU – ( Da ste odmah došli kući ; Trči, vranče, inače smo oboje izgubili glavu )
2. HIPALAGA – spajaju se oni dijelovi rečenice koji se po gramatici ili smislu ne bi trebali spajati ( Kad prvi zapjevaju pijevci ; Onaj kog mi srce ljubi ; Moje je oči proždiru )
3. HIPEN – dvije samostalne riječi se spajaju u samostalnu cjelinu ( svilen-košulju ; …popio je žubor-vodu )
4. PROLEPSA – uzimanje subjekta ili predikata iz zavisne rečenice u glavnu ( Ljepote joj u svijetu nema ; Već te vidim da si dobar junak )
5. ANAKOLUT – nedosljednost u građenju rečenica ( U našega kuma, u ruci mu zlatan golub guče ; Ono brdo najviše, tamo je crkva sagrađena )
6. INVERZIJA – zamjena gramatičkog reda u rečenici ( A: imenica ispred atributa … duh sveti, Karlo Veliki B : zavisna rečenica dolazi ispred glavne )
|
|
III. FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA DODAVANJU, ODUZIMANJU I NAMJEŠTANJU RIJEČI ( MISLI SE NA SMISAO ) 1. PLEONAZAM – jedan dio rečenice je suvišan ( Vrati se natrag, ti starice stara ; Našli su mrtve leševe ; Biti slab i nemoćan ; S one strane Save vode )
2. PARAPLEROMA – upotreba riječi čije se značenje već potpuno izgubilo, pa zbog smisla više uopće nisu potrebne ( Deder, ne luduj ; More, Marko, ne ori drumove )
3. POLISINDETON – stavljanje veznika na mjesta na kojima nisu uopće gramatički potrebni ( I nema oca i majke / I nama sestre ni brata / I nema drage ni druga )
4. EPITET – svaki atribut ili apozicija koji nije nužan radi smisla ( Ne slušaj pticu rugalicu ; Čekao je tri gladne godine ; Udri ga u čelo junačko )
5. SINONIMIJA – u istom stihu kažu se dvije riječi srodne po značenju, iako bi jedna bila dovoljna ( Ali evo muke i nevolje ; Čuvaj nam obraz i poštenje ; Pukla je bruka i sramota ; Kad mi se ukaže zgoda i prilika )
6. TAUTOLOGIJA – ista se misao kaže na dva načina (Plačem i suze proljevam ; Bojim se i strah me je ljudi )
7. ASINDETON – nestavljanje veznika tamo gdje bi trebali biti ( Misli mlada, nitko je ne čuje / Slušalo je momče čobanine / strijelilo joj u skute jabuku )
8. SILEPSA – predikat koji pripada jednom subjektu obuhvaća njih nekoliko ( S tobom hoću piti hladno vino / prijatelji biti dovijeka … hoću umjesto hoćemo )
9. ZEUGMA – jedan se glagol pridružuje potpunom značenju samo jednog predikata, dok se kod drugog predikata mora pomisliti na neki srodni glagol onom prvom ( Sijevaju munje i gromovi / Udariše bubnjevi i svirale )
10. HIPERBATON – poremećuje se običan red riječi u rečenici, ali po smislu ( Šale se sa mnom da je moja slijepa djevojka )
11. PARALELIZAM – figura u kojoj dijelovi dviju ili više izreka idu paralelno ( Da mi nije od ljudi sramote / Da mi nije od Boga grehote ; Ode Marko gorom pjevajući / Osta div nogom kopajući )
12. HIJAZAM – figura suprotna paralelizmu – dijelovi dviju ili više izreka idu u obrnutom smislu – podvrsta antiteze ( Lako maše, ali udara teško ; Duga kosa, kratka pamet )
13. PARENTEZA – jedna se rečenica razdvaja tako da se u nju umeće druga rečenica, s njome potpuno sintaktički nepovezana – to se stavlja u zagradu ili crtice – koristi za piščeve komentare ( Skoči Marko od zemlje na noge / (a nema mu ni petnaest ljeta) / i konja svoga izbavi )
|
|
IV. ETIMOLOŠKE FIGURE 1. METATEZA – premještanje slova ili slogova u istoj riječi ( cavtijaše .. cvatijaše / namastir .. manastir )
2. DIJAREZA – figura u kojoj od jednog slova nastaju dva ( kajite se .. kajte se / dijevojka .. djevojka )
3. SINEREZA – dva se samoglasnika u jednoj riječi spoje u jedan ( ko .. kao / ano .. a ono / plavoka .. plavooka)
4. ELIZIJA – uklanjanje hijata, tako što se izostavlja samoglasnik prethodne riječi – bilježi se apostrofom ( tebe ć’uzet ; bog t’ubio )
5. APOKOPA – figura slična eliziji, samo što tu nije riječ o uklanjanju zijeva – bilježi se apostrofom
6. SINICEZA – uklanjanje hijata u jednoj riječi jednosložnim izgovorom dvaju samoglasnika ( Uime oca… ; Jadnau srcu uspomena )
7. SINKOPA – ispadanje slova u sredini riječi ( stan’te tamo ; kadno.. kad ono )
8. AFEREZA – riječi se sprijeda uzima jedno slovo ( zgubiti..izgubiti, meti..imeti, reh..oreh )
9. PROTEZA – riječi se sprijeda dodaje jedno slovo ( vuho, hrđa, hrvati se, joko, Jana, hobad, vuš )
10. EPENTEZA – umeće se jedno slovo u sredini riječi ( pavuk, nezdrelo, pavun )
|
|
V. FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA ZAMJENI OBIČNOGA OBLIKA U KAZIVANJU MISLI 1. ZAKLINJANJE – figura u kojoj netko nekoga hoće na nešto privoljeti, pozivajući se na nešto što mu je najdraže ( Udijeli nešto, dijete ti zdravo bilo ; Bog ti pomogao )
2. PROKLINJANJE – figura u kojoj netko na nekoga željom svojom zlo navaljuje ( grom te ubio ; ne imao poroda ; usahla ti ruka )
3. BLAGOSLIVLJANJE – figura u kojoj nekome želimo dobro ( ime ti se svuda spominjalo ; bila ti puna kuća djece )
4. ŽELJA – figura u kojoj netko želi nešto za sebe izboriti ( da mi se u pticu pretvoriti, da mi je nebom letjeti )
5. RETORIČKO PITANJE – pitanje na koje se ne očekuje odgovor ( Ima li nade za nas ? ; Što sam bogu skrivio ? ; Što će mi blago cijelog svijeta, kad nemam onog kojeg volim ? )
6. SOLILOKVIJ – postavlja se pitanje, i taj koji je pitao sam odgovara na pitanje ( Biti ili ne biti, pitanje je sad … CIJELI TEKST )
7. SENTENCIJA – pisac kaže neku opću misao, koja na prvi pogled nema veze s tekstom, ali ona na filozofski način objašnjava tu situaciju ( Brat je mio, koje vjere bio / kad bratski postupa ; Boji se onoga koji je viko / Bez golema mrijet jada )
8. APOSTROFA – pisac prekida s direktnim obraćanjem publici, kako bi se obratio bogovima ili nekim drugim pojavama ( … OPIS CETINE … Oj, Cetino, selo moje ravno / kud si ravno kad si vodoplavno )
9. PERSONIFIKACIJA – neživim se stvarima, predmetima i pojavama pridaju osobine živih bića ( I nebo je plakalo ; Livade su me voljele, nosile su moj glas )
|
|
VI. TROPI – FIGURE KOJE SE ZASNIVAJU NA ZAMJENI ZNAČENJA RIJEČI 1. METAFORA ( U UŽEM SMISLU RIJEČI ) – zamjena značenja vrši se kod riječi koje su značenjski posve daleke, ali nekakvu srodnost zadobivaju pomoću mašte – za razliku od SINEGDOHE i METONIMIJE ( Ovce plove po nebu ; Gusko jedna ! ; Lav se zaleti među Trojance )
2. SINEGDOHA – podvrsta metafore kojoj se dio uzima umjesto cjeline ( Nemam krova nad glavom ; Kruh naš svagdašnji daj nam danas ; Pusti kralju kosti iz tamnice )
3. METONIMIJA – podvrsta metafore u kojoj se zamjenjuju pojmovi mjesta, vremena i uzroka – realnosti je bliža od metafore, ali dalja od sinegdohe ( Čitam Krležu ; Naša četa ima tisuću pušaka ; Ako me ne poslušate, bit će dosta mesa gavranima ; Ne mogu srcu odoljeti )
4. ALEGORIJA – cjelokupni diskurs funkcionira u prenesenom značenju ( U svakom žitu ima kukolja ; Vuk dlaku mijenja, ćud ne … BAJKE, BASNE, ZAGONETKE )
5. KATAREZA – figura u kojoj se zbog nedostatka izraza za neki pojam uzima drugi, sličan tome koji nedostaje ( I četvero paunčadi, djevojka im čobanica ; Svaki dan se prošećem na banku da vidim jesu li stigli novci ; Kako li te po imenu viču ? )
6. PERIFRAZA – neki se pojam ne izražava uobičajeno, već se to nekako pjesnički ukrasi ( Sastat ćemo se kad zapjeva ptica ševa, / a zemljica se zaodjene travom i cvijetom .. proljeće ; On vedri i oblači .. moćan čovjek )
7. IRONIJA – figura u kojoj govornik bira takav izraz kojim jedno kaže, a suprotno misli i hoće da se to tako razumije ( Krasan si mi ti prijatelj. Pametna glava, šteta da je samo dvije noge nose )
8. MIMEZA – podrugljivo se ponavljaju ili reinterpretiraju nečije riječi ( Mužu, oprosti mi, Turci me opčinili mladu / Živi te opčiniše Turci, a mrtvi te k meni privolješe )
9. SARKAZAM – gorka i nemilosrdna poruga s podsmijehom ( Biraj sada ženo koga ti je drago )
10. HARIJENTIZAM – prijetvorna dobrohotnost koja smjera na zlo i štetu ( Idite odatle djeco, da ja o vas ne ogriješim dušu )
11. DIJARIZAM – vrsta ironije koja se sastoji u poniženju prevelike oholosti ( Pristoji mu se kao svinji sedlo ; Vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona podigla nogu )
12. AKIZAM – netko se pravi da za neku stvar ne mari, a tajno je želi ( Kiselo grožđe ne valja trnu mi zubi )
13. ASTEIZAM – netko sam sebe kudi, a zapravo drži sve konce u rukama, pa zapravo uživa u svojoj povoljnoj situaciji – prenemaganje
14. EUFEMIZAM – figura u kojoj se neke tabuizirane pojave imenuju nekim drugim izrazom ( SMRT .. otišao je, preminuo je, već dugo hoda nebeskim poljanama )
15. LITOTA – figura u kojoj se umjesto pravoga izraza uzima nešto slabiji – figura pristojnosti ( Nisi baš dobro spavala .. ružna si ; Kolega, proučite još malo literaturu .. glupa neznalica )
16. HIPERBOLA – preuveličavanje (Metuzalem je živio tisuću godina ; Sto puta sam ti rekao ; Manji od makova zrna )
17. EMFAZA – figura u kojoj se riječi širega značenja pridodaje uže značenje ( Treba živjeti. ; Moramo biti ljudi)
18. AMFIBOLIJA – figura u kojoj dvosmislenost nekog izraza nastaje kao posljedica dvojakog značenja neke riječi – govornik ima na umu ono rjeđe značenje, dok slušatelj ima ono običnije ( Aga seljaku : Otiđe ti danas predaleko ! / Seljak : Mogu ja danas ići kuda ja hoću ! )
|
|
VII. FIGURE KOJE NASTAJU ŠIRENJEM I SUŽAVANJEM MISLI 1. POREDBA – u suodnos se donose pojave na temelju njihove sličnosti ili podudaranja u nečemu (kao, poput,nalik )
2. PRIMJER – šira poredba u kojoj se navodi neki slučaj koji pojašnjava neki događaj, iako s njim nema direktne veze ( Ljubavi moja, zar me nećeš čekati ? Danica je Mjesec čekala sedam godina, a ti mene nećeš niti jednu )
3. ANTITEZA – figura u kojoj se dva suprotna pojma ili misli stavljaju jedan do drugoga ( Čuvaj bijele novce za crne dane ; Duga kosa, kratka pamet )
4. OKSIMORON – spajaju se dva nespojiva pojma u novu značenjsku cjelinu ( Zimsko ljetovanje. Rječita tišina. Pošteni lopov. Mudra budala )
5. PARADOKS – spajaju se dvije misaone cjeline ( Znam da ništa ne znam )
6. PARABOLA – prispodoba – figura u kojoj neki moralni autoritet govori o nekim životnim istinama na indirektan način, ali svakome razumljiv (Tko ima uši, neka čuje )
7. AMPLIFIKACIJA – figura u kojoj se uveličava osoba ili stav tako da se u nečemu uzvišuje nad drugim koja je od nje još vrsnija ( Snijeg pade o Božiću, ne može ga ptica preletjeti, a djevojka ga bosa pregazi )
8. POVIŠIVANJE – kako bi se nešto pojačalo, postupno se dodaju različiti izrazi od kojih je jedan jači od drugog ( O, čuješ li, curo mlada, prosio bih te, poći nećeš, zaveo bih te, poći nećeš, oteo bih te, sam ne mogu. ; Svilom bih te obukao, zlatom bih te opasao, biserom bih te nakitio )
9. RETICENCIJA – figura u kojoj se povodom nekog unutarnjeg uzbuđenja misao naglo prekine ( Sinoć sam sjedeći mislio / nisam drage dugo vidio)
10. LAKONIZAM – jezgrovit način govora kojim se cijele misli u pojedine riječi sabijaju (Bi li htio jesti ili se grijati ? Pržio bih )
|
Kalendar
| « Studeni 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Brojač posjeta
Ispis statistike od 27. 1. 2011.
Ukupno: 1116458
Ovaj mjesec: 4922
Ovaj tjedan: 929
Ukupno: 1116458
Ovaj mjesec: 4922
Ovaj tjedan: 929
Tražilica
